Osjećaji ili emocije nisu niti pozitivni niti negativni, ni dobri ni loši. Istina, ima onih koji su ugodni i onih neugodnih, no od njih ne možemo pobjeći. Jednostavno se pojave. Prisutni su u životu svakog čovjeka, od njegovog rođenja. Svi ih doživljavamo u cijelom njihovom rasponu. Što to znači? Obzirom da osjećaji nastaju kao reakcija na neki vanjski podražaj (neku situaciju, događaj, tuđe osjećaje, nečiju gestu…), najprije se javlja neka „unutarnja“ uzbuđenost, koja potom uzrokuje promjene u tijelu (lupanje srca, znojenje dlanova, „leptiriće“ u trbuhu, širenje zjenica…) i pokreće određena ponašanja (smijeh, plač, vikanje, bacanje predmeta, bježanje…).
Razlikujemo se samo po tome koliko jako doživljavamo pojedine vanjske podražaje i koliko se uspješno nosimo s nastalim osjećajima i koliko uspješno njima upravljamo.
Nije lako izraziti svoje osjećaje. Ponekad nam je teško pokazati da smo tužni, sram nas je što plačemo (pogotovo ako su nam cijelo djetinjstvo govorili da smo „mala beba“ ako plačemo ili da je „plakanje samo za curice“). Ponekad smo toliko ljuti da bi najradije nekoga udarili ili nešto razbili. Ponekad smo povrijeđeni, a osoba koja nas je povrijedila to uopće ne primjećuje, pa nam je još teže. Kad osjetimo nepravdu, također se ne osjećamo dobro. Ponekad skačemo i smijemo se od veselja i sreće. Kako bi što bolje izražavali svoje osjećaje, najprije ih trebamo razumjeti. Ako poznajemo načine na koje se izražavaju osjećaji, lakše ćemo shvatiti kako se netko drugi, npr. naš prijatelj osjeća u pojedinom trenutku. Tako ćemo se bolje slagati i razumjeti s drugima, bit će nam lakše snaći se u društvu.
Važno je znati, kako se osjećaji i izražavanje osjećaja, razvijaju tijekom života. Djeca u početku svog emocionalnog razvoja nemaju kontrolu nad svojim osjećajima te su im potrebne odrasle osobe (najčešće roditelji i skrbnici) da im u tome pomognu, kako bi:
• razumjeli vlastite osjećaje i shvatili što im se zapravo događa (odrasla osoba može reći „Vidim da si tužan/tužna, što sada želiš?“ ili „Činiš mi se uplašen/uplašena? Što te uplašilo?“)
• naučili prepoznati svoje osjećaje, ali i osjećaje drugih („Izgledaš sretno – smiješ se, što se dogodilo?“)
• podijelili svoje osjećaje s drugima („Stvarno me rastužilo to što si mi rekao/rekla.“)
• razumjeli emocionalnu reakciju na neki događaj i stekli sposobnost predviđanja posljedica („Drugi puta, u sličnoj situaciji, drugačije ću se postaviti!“)
• naučili kako je moguće odabirati načine kako ćemo se ponašati i izražavati pojedine osjećaje („Ako sljedeći puta kad sam ljut/ljuta udarim svog prijatelja, rasplakat će se i povrijedit ću ga. Postupit ću drugačije“).
Odraslima (pogotovo roditeljima) nije jednostavno prihvatiti sve dječje osjećaje – najradije bi svoje dijete zaštitili od tuge, straha i ljutnje. I često ne znaju kako se postaviti i ponašati, pa kažu „Ma nemoj biti tužan/tužna!“ (kao da smo baš odabrali biti tužni!) ili povišenim tonom pitaju „Pa što se sad ljutiš?!“ (a mi ni sami ne znamo što je točno razlog ljutnje!).
Zapamti – nema zabranjenih osjećaja. Imaš pravo na ono kako doživljavaš svijet oko sebe. Osjećaji nisu izmišljeni ili nebitni. Ali, vodi računa o svom ponašanju prilikom pojave različitih osjećaja, a roditelji i odrasli su tu da ti u tome pomognu.
