Osjećaj vrijednosti može cvjetati samo u atmosferi u kojoj se poštuju razlike, toleriraju pogreške, u kojoj je komunikacija otvorena, a pravila fleksibilna – u atmosferi koja se nalazi u njegujućim obiteljima. (Virginia Satir)
Obitelj je primarna sredina u kojoj dijete uči o sebi i svijetu oko sebe. Model odnosa kojeg usvoji promatrajući svoje roditelje, reflektira se i u njegovim odnosima izvan obitelji; u školskom okruženju i vršnjačkim odnosima, kao i kasnije u partnerskim odnosima. Prema tome, ozračje sigurnosti i povjerenja u obitelji, važan je temelj zdravog socioemocionalnog razvoja djeteta te značajno utječe na kvalitetu njegovih odnosa i kasnije tijekom života.
Mnoga djeca svjedoče i/ili doživljavaju nasilje u obitelji. Nasilje u obitelji na brojne načine povrjeđuje dijete te ga čini podložnim za razvoj internaliziranih i/ili eksternaliziranih problema u ponašanju.
Internalizirani problemi u ponašanju odnose se na pretjerano kontrolirana ponašanja usmjerena prema sebi (npr. povučenost, potištenost, izoliranost, depresija), dok se eksternalizirani problemi u ponašanju odnose na nedovoljno kontrolirana ponašanja usmjerena prema drugima (npr. agresivnost, impulzivnost, bježanje od kuće/škole, neposluh, prkosno ponašanje). Dijete koje u obitelji nije imalo model odnosa u kojem se poštuju potrebe i granice, kako vlastite tako i tuđe, ne zna kako prepoznati i zadovoljiti svoje potrebe na društveno prihvatljiv način. Iz tog razloga, kod njih su često prisutne poteškoće u socioemocionalnoj prilagodbi na različitim područjima života (u školskom okruženju, vršnjačkim skupinama, a kasnije i u partnerskim odnosima). Dijete koje je izloženo nasilju u obitelji, uči neadekvatne načine nošenja s frustracijama i rješavanja sukoba. Učenjem po modelu, uči da je agresija prihvatljiv način ostvarivanja cilja te na taj način usvaja nasilne obrasce ponašanja prema drugim osobama. Važno je napomenuti da se često povezuju s vršnjacima koji imaju slična iskustva, jer se među njima osjećaju prihvaćeno, što dovodi do daljnjeg potkrepljivanja neadekvatnih oblika ponašanja.
Prema Konvenciji Vijeća Europe o sprečavanju i borbi protiv nasilja nad ženama i obiteljskog nasilja, obiteljsko nasilje obuhvaća nasilna ponašanja koja se događaju među članovima obitelji ili domaćinstva, bez obzira na biološke ili zakonske obiteljske veze. Postoje različiti oblici nasilja u obitelji, a najčešće se dijele na tjelesno, emocionalno, seksualno, ekonomsko i zanemarivanje.
Češće je slučaj ispreplitanja više oblika nasilja u obitelji, nego samo jednog. Njihovoj pojavi doprinose različiti čimbenici koji obitelj čine ranjivom za pojavu nasilja. Tako u neposrednom okruženju djeteta djeluju čimbenici vezani za roditelje te za obitelj i obiteljske odnose, a navedeni su u grafičkom prikazu (WHO, ISPCAN, 2006, prema Krišto, 2017). Važno je napomenuti da niti jedan rizičan čimbenik zasebno, ne dovodi do nasilja u obitelji, nego se radi o interakciji više rizičnih čimbenika.
Neizbježno je osvrnuti se i na značajan utjecaj svjetske pandemije na društvo u cjelini. Neizvjesnost cjelokupne situacije dovodi do pojačanog stresa svih članova društva. Navedeno predstavlja značajan rizični čimbenik za obitelji u kojima je već narušena obiteljska dinamika. Ujedno, tijekom perioda “lockdown-a” članovi obitelji u kojima je prisutno nasilje, dodatno su izloženi rizičnom obiteljskom ozračju, a doticaj sa sigurnim okruženjima izvan njihovih domova je umanjen. U takvim situacijama, i usluge pomoći i podrške u zajednici su teže dostupne.
Prema podacima MUP-a, u posljednje dvije godine zabilježeno je godišnje preko 9 000 prekršaja i kaznenih djela vezano za nasilje u obitelji. Navedeno predstavlja vrlo veliku brojku, posebno ukoliko se nadoda i “tamna brojka”, odnosno broj neprijavljenih slučajeva počinjenog nasilja u obitelji. Svako peto do svako drugo dijete u svijetu trpi neki oblik zlostavljanja, no procjene su značajno otežane zbog malog broja prijava i metodološki različitih pristupa procjenama (WHO, prema Roje Đapić, M., Buljan Flander, G., Prijatelj, K., 2020.).
Navedeni podaci govore o važnosti prepoznavanja rizičnih čimbenika za nasilje u obitelji i pravovremenog reagiranja svih članova društva u njegovom sprječavanju. Prvi korak je prepoznavanje kada smo mi ili osobe u našem okruženju u riziku, kao i prihvaćanje da smo suočeni sa situacijom koju ne možemo riješiti sami. To je kompleksan problem koji zahtijeva sveobuhvatnu pomoć i podršku stručnjaka. U tom kontekstu, Udruženje Djeca prva kroz projekt “Točka promjene – obitelj bez nasilja”, u partnerstvu sa Centrom za socijalnu skrb Zagreb, provodi usluge savjetovanja i psihosocijalne podrške žrtvama nasilja u obitelji; djeci, mladima i roditeljima/skrbnicima. Na taj način, uz financijsku podršku Ministarstva rada, mirovinskoga sustava, obitelji i socijalne politike, doprinosimo pružanju sveobuhvatne podrške žrtvama nasilja u obitelji, ublažavanju posljedica počinjenog nasilja te prevenciji daljnjih oblika nasilja. Nasilje u obitelji ostavlja značajne posljedice na svakog člana obitelji, bilo da je izravno ili neizravno izložen nasilju. U tom smislu, pomoć i podrška je potrebna cjelokupnoj obitelj, kako žrtvama tako i počiniteljima.
I za kraj, važno je reći da žrtva nikada nije kriva za počinjeno nasilje. Obiteljsko nasilje je ozbiljan obiteljski, ali i društveni problem, stoga je u njegovom sprječavanju važna reakcija svakoga od nas.
