Odgoj usklađen s razvojnim potrebama djeteta

Roditeljska uloga je jedna od najljepših i najzahtjevnijih uloga u životu roditelja. Kao što dijete tijekom sazrijevanja uči  i razvija socioemocionalne vještine, tako i roditelj uči kako mu biti roditelj. To je obostran proces, u kojem je ponekada izazovno naći ravnotežu između njegovanja odnosa s djetetom i uspostavljanja dosljednih granica. I zapravo je oboje djetetu potrebno – dosljedne granice koje mu daju sigurnost, a s druge strane brižan, njegujući odnos s roditeljem, u kojem se osjeća povezano. Taj balans nije lako naći. Pogotovo kada uzmemo u obzir da se dijete neprestano mijenja kroz razvojne zadatke, što zahtijeva od roditelja da kontinuirano “hvata ritam” s njegovim potrebama obzirom na dob i stupanj razvoja. Kada tome pridodamo i mnogobrojne savjete o odgoju djece (od strane obitelji, prijatelja, stručnjaka, medija), roditelji mogu biti zbunjeni oko uspostavljanja discipline koja funkcionira.

Disciplina se često izjednačava s kažnjavanjem, no razlika je značajna. Discipliniranje se odnosi na učenje i usmjeravanje djeteta kroz njegove razvojne faze. Temelj je njegujući i podržavajući odnos između roditelja i djeteta. Dok dijete uči prihvatljivo ponašanje, discipliniranjem se roditelj usmjerava na njegovo ponašanje, sa stavom poštovanja i prihvaćanja premu njemu kao osobi (“Vidim da si ljut/a jer moraš u 21 h u krevet, no važno je da odeš kako sutra ne bi bio umoran/na”). Na taj način, dok roditelj usmjerava dijete prema socijalno poželjnim ponašanjima, u isto vrijeme s njim gradi i odnos. Disciplina je zapravo proces koji se stalno odvija – to je način na koji svakodnevno razgovarate s djetetom, način na koji se odnosite prema njemu, kao i način na koji vi kao roditelj živite. Dijete promatra vaše ponašanje i upija kao spužva. Discipliniranjem pomažemo djetetu kako da se nosi i odgovori na svakodnevne izazove. S druge strane, kažnjavanjem se roditelj usmjerava na dijete, a ne na njegovo ponašanje (“Nemoj biti zločest/a i odi odmah u krevet!”). Na taj način dijete se povrjeđuje. Iako će radi straha privremeno vjerojatno prestati s neprimjerenim oblicima ponašanja, nema priliku naučiti prihvatljive oblike ponašanja. Ujedno, ako roditelj kažnjava dijete vikanjem, udaranjem i drugim grubim metodama, dijete po modelu uči da su to prihvatljivi oblici ponašanja. Na taj način, dijete ne usvaja prihvatljive oblike ponašanja te se narušava odnos roditelja i djeteta.

Cilj odgoja nije prisiljavati dijete da se pokorava, nego ga učiti i usmjeravati prema ponašanjima kojima će zadovoljiti svoje potrebe, dok u isto vrijeme uvažava tuđe. Kada dijete tijekom odrastanja doživljava od roditelja discipliniranje umjesto kažnjavanja, na taj način gradi i svoju samodisciplinu, kao i unutarnji osjećaj odgovornosti. Dijete odrasta u odgovornu odraslu osobu, koja ima vještinu odgoditi zadovoljstvo, uzima u obzir tuđe potrebe, asertivna je u zauzimanju za svoje i može tolerirati neugodu kada je to potrebno. Da bi dijete usvojilo te važne životne vještine, potrebno ga je tijekom odrastanja usmjeravati kroz disciplinu (ne kažnjavanje!).

Iako načini discipliniranja ovise uvelike o razvojnoj fazi djeteta (opisano niže u tekstu), postoje određene smjernice neovisno o njegovoj dobi.  Dosljednost u discipliniranju omogućava djetetu da može predvidjeti koja posljedica će doći nakon neprihvatljivog ponašanja. Kada roditelj jasno i dosljedno postavi granicu, to djetetu daje osjećaj sigurnosti koja mu je potrebna tijekom odrastanja. U tome je važno biti dosljedan uzor djetetu, odnosno primjerom mu pokazati poželjno ponašanje. To za roditelje može biti izazovno u svakodnevnom životu koji je često ispunjen mnoštvom obaveza. Međutim, ukoliko i sami nismo dosljedni u ponašanju koje zahtjevamo od djeteta, to će ga zbunjivati neovisno o dobi u kojoj se nalazi (“Napravi kako ti kažem, a ne kako se ja ponašam!”). U discipliniranju je važno da je roditelj čvrst i pravedan. To znači da, u postavljanju granica i posljedica, roditelj primijeti i poželjna ponašanja te ih potiče pohvalom ili nagradom. To je također oblik discipliniranja djeteta, koji je obično ugodan za dijete, ali i za roditelja. Roditelj najbolje poznaje svoje dijete, stoga je važno da u discipliniranju djeteta nađe ravnotežu. Premalo discipline, u djetetu može pobuditi osjećaj nesigurnosti (granice pridonose osjećaju sigurnosti!), dok pretjerana disciplina može dovesti do anksioznosti i drugih poteškoća kod djeteta.

Ponašanje djeteta mijenja se tijekom odrastanja, kao što se mijenjaju i njihova tijela – u predvidljivim obrascima. Ono ima veze s razvojnom fazom kroz koju dijete prolazi. O njoj ovisi kako razumije i doživljava svijet, što uči, što može/ne može i slično. Kako se dijete mijenja, to zahtijeva i od roditelja aktivnu prilagodbu i usklađivanje s njegovim razvojnim potrebama. Što roditelj bolje razumije razvojnu fazu djeteta, bolje će moći doživjeti kroz što dijete prolazi “iz njegovih cipela” i prilagoditi način discipliniranja njegovim razvojnim potrebama.

U nastavku slijedi kratak pregled razvojnih faza djeteta i primjereni načini discipliniranja.

I za kraj važno je reći da, unatoč okvirnim smjernicama, u odgoju djece nema “formule” koja garantira željeni ishod. Stoga odgoj ponekad može biti stresno iskustvo roditeljima. I da, roditelji ponekada čine greške. Djetetu nije potrebno da mu budete savršen roditelj koji ne griješi, nego dovoljno dobar roditelj s kojim se može povezati. Kao što se trudite prema svom djetetu biti dosljedni i pravedni, sa stavom poštovanja i uvažavanja, pokušajte to isto prema sebi. Ne kažnjavajte se radi svojih pogrešaka – svi ih radimo. Umjesto toga, prihvatite da ste pogriješili i promijenite ponašanje. Ispričajte se djetetu. Na taj način učite ga da su pogreške dopuštene, kao i da smo odgovorni svoje pogreške ispraviti. To doprinosi ozračju sigurnosti i povjerenja u obitelji, plodnom tlu za razvoj djeteta. Razumijevanje razvojnih faza može pomoći roditelju predvidjeti i razumjeti ponašanje djeteta te na taj način ublažiti roditeljski stres. Povremeni ispadi u ponašanju djeteta nisu usmjereni osobno prema roditelju (“On to meni radi namjerno!”), već su dio razvojne faze kroz koju dijete prolazi. Kao što dijete ima razvojni zadatak u svakoj pojedinoj fazi, tako i roditelj ima zadatak i odgovornost uskladiti se s njim i postaviti mu dosljedne granice u skladu s njegovom dobi i stupnjem razvoja. Iako su razvojne faze predvidljive, dobro je imati na umu da svako dijete ima svoj ritam i vrijeme sazrijevanja.