Pod pojmom nasilje među djecom govorimo kad jedno ili više djece uzastopno i namjerno uznemiruje, napada ili ozljeđuje drugo dijete koje se ne može obraniti. Sukladno Protokolu o postupanju u slučaju nasilja među djecom i mladima, nasiljem među djecom i mladima smatra se svako namjerno fizičko ili psihičko nasilno ponašanje usmjereno prema djeci i mladima od strane njihovih vršnjaka učinjeno s ciljem povrjeđivanja neovisno o mjestu izvršenja. Može se razlikovati po obliku, težini, intenzitetu i vremenskom trajanju, a uključuje ponavljanje istog obrasca i održava neravnopravan odnos snaga (jači protiv slabijih ili grupa protiv pojedinca).
Postoje različiti oblici nasilja prema djeci:
• 1. Namjerno uzrokovani fizički napad u bilo kojem obliku (primjerice udaranje, guranje, gađanje, šamaranje, čupanje, zaključavanje, napad različitim predmetima, pljuvanje i slično neovisno je li kod napadnutog djeteta nastupila tjelesna ozljeda)
• 2. Psihičko i emocionalno nasilje prouzročeno opetovanim ili trajnim neprihvatljivim postupcima od strane jednog djeteta ili više djece. Neprihvatljivim ponašanjem i postupcima smatraju se: ogovaranje, ismijavanje, zastrašivanje, izrugivanje, namjerno zanemarivanje i isključivanje iz skupine kojoj pripada, širenje glasina, oduzimanje stvari ili novaca, uništavanje ili oštećivanje djetetovih stvari, ponižavanje, naređivanje ili zahtijevanje poslušnosti.(1) Takvi postupci usmjereni djeci mogu biti upućeni i djeci važnih odraslih osoba (roditelja ili učitelja).
• 3. Virtualno nasilje, danas u većem dijelu svijeta poznatije pod nazivom cyberbullying, je svako namjerno, ponavljano i agresivno ponašanje pojedinca ili skupine uporabom informatičkih sredstava, čija je namjera oštećivanje ili zlostavljanje drugih.
Istraživanje koje je provela Poliklinika za zaštitu djece i mladih Grada Zagreba, u kojem je sudjelovalo 4000 učenika iz 19 osnovnih (od četvrtog do osmog razreda) i dvije srednje škole (prvi i drugi razred) u deset gradova Republike Hrvatske, pokazalo je da 73% djece ima neko iskustvo u korištenju internetom, pri čemu upotreba raste s dobi. Zanimljivo je da se čak 47% djece, koja nemaju računalo kod kuće, koriste internetom. Gotovo svakodnevno njime se koristi 58% djece, jednom tjedno 26% djece, a 17% njih jednom mjesečno ili rjeđe (2). Kao što je navedeno u prethodnoj rečenici, posjedovanje računala nije isključujući čimbenik za zloupotrebljavanje elektronskog prostora i iskorištavanje istoga kao sredstva koje im pruža osjećaj moći, daje im priliku za iživljavanje i vrijeđanje drugih pod krinkom lažnog identiteta, predstavlja im ispušni ventil za vlastito nezadovoljstvo, frustracije, bijes, agresivnost i sl. Žrtve i zlostavljači u ovom obliku nasilja nemaju dobnu granicu. Internet je, nažalost, široko dostupan svim uzrastima, što daje priliku za vršenje nasilja nad svima od strane bilo koga, čime je mogućnost pronalaska zlostavljača, kao i njegova identifikacija uvelike otežana. Kao i kod „tradicionalnog“ nasilja postoje različiti načini na koju nasilje preko interneta može biti provođeno. Oblici virtualnog zlostavljanja mogu biti provođeni kroz komunikaciju putem e-maila, chata ili putem društvenih mreža i aplikacija te uključuju: slanje uznemirujućih poruka, krađu ili promjenu lozinki ili nadimka žrtve, javno objavljivanje privatnih podataka i neistina, slanje uznemirujućih slika, postavljanje internetskih anketa o žrtvi, slanje virusa, neželjene pošte ili pornografskog sadržaja žrtvi (3). Iako je vrlo teško definirati tko su stvarne žrtve, a tko zlostavljači, prema dosadašnjim istraživanjima, moguće je utvrditi kako se u većem dijelu slučajeva nasilja putem interneta nasilje vrši nad ženskim spolom, osobito djevojkama mlađeg uzrasta, od strane muškaraca, ne nužno mlađe dobi. Jedni o drugima znaju samo ono što je izneseno na internetu, a tko se krije iza tih elektroničkih identiteta često je nepoznato i zakonu, a kamoli žrtvama. Provedena istraživanja ukazuju da je 18% djece u dobi od 12 do 14 godina bilo žrtva nekog od oblika nasilja preko interneta, a 11% njih izjasnilo se kao „Internet nasilnici”. Od djece koja su bila izložena učestalom nasilju na internetu, njih 62% izjavilo je kako je nasilnik bio njima poznata osoba ili čak kolega iz razreda.(2)
Pojava nasilja među djecom ozbiljnih je razmjera i ostavlja dugotrajne posljedice po psihičko zdravlje i ponašanje i djece koja trpe i čine zlostavljanje. Mnoge države, kao i Hrvatska, stoga provode različite preventivne programe čime žele smanjiti čestinu i intenzitet zlostavljanja.
I mi u Djeci prvoj provodimo preventivno-socijalizacijske projekte i programe za djecu osnovnoškolske dobi, čiji je cilj doprinijeti prevenciji neprihvatljivih ponašanja. Osnažujemo prosocijalno ponašanje djece te roditeljsku i učiteljsku kompetenciju za odgoj djece i potičemo školsko ozračje usmjereno na potrebe djece.
VJEŽBA
Od svih vrsta nasilja u novije vrijeme najučestalija i najzastupljenija vrsta nasilja provodi se preko interneta i svih društvenih mreže koje su odličan izvor komunikacije i povezivanja ljudi. Međutim iza te svijetle slike društvenih mreža krije se negativna strana istih. Upravo su te, naizgled bezazlene, društvene mreže poput WhatsAppa, Facebooka i Instagrama glavni izvor vršenja nasilja pogotovo među djecom.
Pokušajte razmisliti i vidjeti uočavate li neke od znakova nasilja, koje su navedene u nastavku ovog teksta. Jeste li ih iskusili ili ih trenutno proživljavate? Pogledajte pitanja…
Prvo pitanje je: „Provodite li više vremena na društvenim mrežama nego što ste to do sada običavali?“. Ako je odgovor potvrdan, razmislite koje su to mreže koje koristite u većoj mjeri, je li njihova uporaba izazvana pritiskom vršnjaka. Komunicirate li na društvenim mrežama samo s prijateljima ili ih koristite za uspostavljanje komunikacije i sa nepoznatim ljudima, za stvaranje novih prijateljstava? Ako pričate sa nepoznatim ljudima koje su teme vaših razgovora? Čine li vas razgovori i vrijeme provedeno na društvenim mrežama sretnim ili kod vas izazivaju tugu, osjećaj manje vrijednosti? Zahtijevaju li vaši novi ili stari prijatelji da im šaljete svoje fotografije i neke privatne informacije koje se tiču vas i vaše obitelji, itd.
Ako ste na na ovo zadnje pitanje odgovorili potvrdnim odgovorom tu situaciju prijavite svojim roditeljima i pitajte ih za savjet.
Nadalje, imate li potrebu sakriti ekran mobitela ili računala u blizini vaših roditelja kako oni ne bi vidjeli s kim komunicirate i što gledate na internetu? Je li vam se ikada dogodilo da su vaše slike objavljene na nečijem profilu bez vašeg dopuštenja sa ciljem vašeg ponižavanja? Je li neka informacija o vama ili neka vaša fotografija, koju ste podijelili samo sa najbližim prijateljem, bila poslana u grupu sa većim brojem članova i bila predmet poruge? Jeste li ikada htjeli prijaviti neki profil zbog toga što su vam slali neprimjerene poruke i objavljivali fotografije neprimjerenog sadržaja koje su kod vas izazivali nemir i osjećaj nelagode pa čak i straha?
Odgovori na ova pitanja upućuju na to jeste li možda bili ili ste trenutno žrtva nasilja na internetu. Ukoliko imate takvo iskustvo ili ste trenutno žrtva nasilja na internetu (ali i bilo kojeg oblika nasilja), svakako potražite pomoć odrasle osobe. To mogu bit vaši roditelji, roditelji vašeg prijatelja ili neka stručna osobu u koju imate povjerenja, kao što je vaš školski psiholog ili vaša učiteljica/razrednica. Oni su tu da vas zaštite. I zapamtite – žrtva nikada nije kriva za nasilje!
Izvori:
1. www.gov.hr
2. www.poliklinika-djeca.hr
3. www.hr.wikipedia.org/wiki/Glavna_stranica
za Udruženje “Djeca prva” pisala:
Rahela Matić, volonterka Udruge
studentica prve godine Edukacijsko-rehabilitacijskog fakulteta u Zagrebu
