Podrška jednoroditeljskim obiteljima je važna

U jednoroditeljskim obiteljima najčešće su majke te koje preuzimaju odgovornost svakodnevne brige i skrbi za dijete ili djecu, no sve je veći i broj očeva koji svakodnevno balansiraju između radnih obaveza i roditeljske brige i skrbi koju žele pružiti djeci.

Razlozi zbog kojih obitelj postaje jednoroditeljska različiti su – od razvoda, smrti ili odsustva roditelja, do osobnog odabira roditelja da samostalno odgaja dijete. No bez obzira na razlog, jednoroditeljske obitelji često se suočavaju s pojačanim emocionalnim, organizacijskim i financijskim pritiscima. Mnoge od njih imaju povišen rizik od siromaštva i socijalne isključenosti, što potvrđuju i statistički podaci. Mnogi roditelji bore se s usklađivanjem obveza, a nerijetko su prisiljeni raditi više poslova kako bi osigurali osnovne životne potrebe obitelji. Uz takve izazove, nedovoljna socijalna podrška, manjak fleksibilnosti u radnom okruženju i ponekad prisutne društvene predrasude dodatno otežavaju njihovu svakodnevicu.

Iako odrastanje u jednoroditeljskoj obitelji ne znači automatski rizik ni za dijete ni za roditelja, važno je razumjeti da se te obitelji češće susreću s okolnostima koje zahtijevaju bržu i učinkovitiju pomoć – i da im se ta pomoć treba pružiti bez stigme, osude ili generaliziranja. Djeca koja odrastaju u takvim obiteljima trebaju isto što i svako dijete: stabilnost, toplinu, sigurnost, podršku i prilike za razvoj. Roditelji trebaju razumijevanje, dostupne usluge, podršku u odgojnim izazovima i predah od tereta koji svakodnevno nose. A to su potrebe koje kao društvo imamo odgovornost prepoznati i adresirati.

Svatko od nas može učiniti mnogo kako bi jednoroditeljske obitelji osjetile veću podršku i razumijevanje u svojoj zajednici. Roditelj koji sam odgaja dijete često se suočava s velikim obavezama i pritiscima, pa mu toplina i prihvaćanje okoline mogu značajno olakšati svakodnevicu. Pomoć ne mora biti velika da bi bila vrijedna – ponekad je dovoljno ponuditi praktičnu podršku, poput pomoći u organizaciji dana, čuvanja djeteta na kratko vrijeme ili jednostavno olakšati neki svakodnevni zadatak. Uključivanje u lokalnu zajednicu također je važno; škole, vrtići, susjedske inicijative i udruge mogu biti mjesta gdje se stvara mreža podrške, gdje djeca i roditelji imaju osjećaj pripadnosti i gdje se potiče solidarnost. Važno je i zalagati se za politike i programe koji unapređuju položaj jednoroditeljskih obitelji – poput fleksibilnijeg radnog vremena, pristupačnijih socijalnih usluga ili boljih stambenih uvjeta. Na kraju, često je najveća pomoć ona najjednostavnija: biti netko tko će poslušati, razumjeti i pružiti osjećaj da roditelj i dijete nisu sami. Ponekad je upravo ta blizina i podrška ono što najviše znači i što može napraviti najveću razliku u njihovom svakodnevnom životu.

Na kraju, važno je zapamtiti da ulaganje u podršku jednoroditeljskim obiteljima nije samo čin solidarnosti – to je ulaganje u dobrobit djece, u jačanje zajednica i u izgradnju društva u kojem nitko ne mora biti sam. Kada osiguramo da jednoroditeljske obitelji imaju resurse, razumijevanje i podršku koja im je potrebna, omogućujemo svakom djetetu priliku za sigurno, sretno i ispunjeno djetinjstvo, a roditeljima olakšavamo da tu ulogu ispune najbolje što mogu.