Dolazak novorođenčeta u obitelj uvijek povezujemo s lijepim i ugodnim pojmovima, radost, toplina i ljubav, no ono definitivno ima i drugu stranu priče. O njoj se rijetko govori, za nju se mladi roditelji ne pripremaju tijekom iščekivanja prinove u obitelj, a predstavlja veliki rizik po zdravlje i usklađene odnose mladih roditelja i djeteta.
Hormonalne promjene koje se događaju za vrijeme i nakon poroda, bol i psihički stres zbog samog poroda, mogući problemi sa zdravljem mame ili bebe, umor i neispavanost. Sve to može kod mladih majki izazvati osjećaje tuge, straha, tjeskobe, zbunjenosti, promjene raspoloženja koje idu iz krajnosti u krajnost, od euforičnog osjećaja sreće i blaženstva do potpune apatije i bezvolje. Neke majke plaču bez razloga ili misle da ne mogu skrbiti o svojoj bebi. Ovi osjećaji, koji se još zovu i baby blues ili postporođajna tuga pojave se kod većine žena (osam od deset žena) i brzo nestanu nakon početne prilagodbe i usklađivanja s novorođenom bebom.
U slučaju kad ti osjećaji ne nestanu ili se pogoršaju, postoji mogućnost da se radi o postporođajnoj depresiji. Simptomi postporođajne depresije pojavljuju se u prvih 4 do 8 tjedana nakon poroda, mada se to može dogoditi i kasnije, tijekom prve godine djetetovog života. Uglavnom su slični znakovima prave depresije: osjećaj bespomoćnosti i beznadnosti, nedostatak energije i motivacije, poremećaji hranjenja i spavanja, nedostatak interesa za seksualne odnose, osjećaj nesposobnosti za nošenje sa zahtjevima okoline, razdražljivost, plačljivost. Također je vrlo karakteristična tjeskoba i nedostatak privrženosti bebi, kao i osjećaj krivnje zbog toga. Izostanak radosti u odnosu majke prema djetetu izuzetno je rizično po emocionalni razvoj djeteta. Bebe majki koje pate od postporođajne depresije su uznemirene, često plaču što opet povećava osjećaj beznadnosti kod majki, a kod očeva zabrinutost i svijest o tome da ne znaju kako pomoći.
Postporođajnu depresiju doživljava 10% do 16% majki, a najnovija istraživanja pokazuju da ona jednako pogađa i žene koje usvoje bebu kao i nešto manji broj mladih očeva. Novopečene očeve također pogađa kronična neispavanost, iznenadna odgovornost i velike promjene. Pojavljuje se sumnja da neće biti u mogućnosti ispuniti očekivanja, poput zarađivanja dovoljne količine novca, ali i strahova povezanih oko odgoja djeteta i općenito budućnosti. Depresija pogađa neke očeve jer zbog djeteta padaju u drugi plan i osjećaju se osamljeno. Privikavanje na bebu kao i na nove životne okolnosti u kojima mladi roditelji stavljaju potrebe djeteta ispred svojih potreba je poprilično stresan period u kojem je veoma korisno imati podršku svoje okoline. Podrška šire obitelji i iskusnih žena, majki iz susjedstva u urbanim sredinama nije dostupna, a ako se i nudi mladi roditelji strepe od njihovog „uplitanja“.
Postporođajna depresija najčešće pogađa majke koje si postavljaju prevelika očekivanja i koje žele biti savršene u ulozi majke. One očekuju da će samostalno moći biti odlične ne samo u ulozi majke, već i u ulozi partnerice, domaćice i po mogućnosti ne odustajati od profesionalne karijere. Kada spoznaju da same neće sve uspjeti, upadaju u emocionalna stanja koja se kreću od nejasnog osjećaja da nešto s njima “nije u redu” do duboke patnje i osjećaja krivnje da nisu dobre majke. Vlastiti osjećaj krivnje, moguće nerazumijevanje okoline za depresiju majke, strah od dijagnoze psihičkog poremećaja najčešći su razlozi zašto veliki broj žena krije svoj problem i rijetko ili nikada ne zatraži stručnu pomoć. Traženje stručne pomoći nije odraz osobne slabosti već čin odgovornog ponašanja prema sebi, svom djetetu i partneru.
Ako patite od postporođajne depresije, nema razloga da se osjećate krivima ili da se sramite. Uzroci i simptomi postporođajne depresije su izvan vaše kontrole, i oni vas ne čine lošom osobom ili lošim roditeljem. Međutim, izbor da biste se obratili za pomoć je u vašoj kontroli. S obzirom na složeni utjecaj depresije na vas, vaše dijete i obitelj, važno je da tražite pomoć odmah. Što možete učiniti i tko vam može pomoći?
Kao i kod bilo koje emocionalne krize i znakova psihološkog stresa prvi je korak razgovarati sa stručnom osobom od povjerenja o svojim osjećajima i mislima koje vas zabrinjavaju i onemogućavaju željeno stanje i funkcioniranje. To ne znači da u svom obiteljskom okruženju i među prijateljima nemate osobe od povjerenja. Razlika je u tome što je odnos sa stručnom osobom lišen emocionalnih i ostalih konotacija koje prate odnose s rodbinom i prijateljima te je lakše i manje „opasno“ otvoriti se i pokazati neke dijelove sebe na koje niste ponosni. Neovisni o sredini u kojoj živite svima je dostupan liječnik koji nakon procjene vašeg stanja i „težine“ simptoma preporuča moguće oblike tretmana. Tretman psihijatra nužan je u slučajevima težih oblika depresije koji zahtijevaju uzimanje lijekova, specifičnost postporođajne depresije zahtijeva i neodgodivu primjenu psiholoških metoda u tretmanu, kako bi se umanjile posljedice neizgrađene privrženosti majke s djetetom. U traženju dostupne pomoći korisno je povezati se preko internetskih foruma s majkama koje prolaze ili su prošle postporođajnu depresiju te vas ovisno o vašem mjestu življenja mogu uputiti dostupnom stručnjaku.
Kod blažih simptoma ili prvih znakova upadanja u depresivna raspoloženja mogu vam pomoći savjeti psihologa, od onih praktičnih tako rasporediti vrijeme, kako tražiti pomoć u kući, do boljeg razumijevanja sebe i situacije u kojoj se nalazite. Ukoliko vaš liječnik ili psiholog kojem ste se obratili procjenjuje da trebate psihoterapiju važno je da znate da psihoterapija nije samo za „bolesne“. Psihoterapija je pomagačka profesija koju obavljaju stručnjaci osposobljeni za primjenu psihoterapijskih metoda. Psihijatri i klinički psiholozi nisu jedini stručnjaci koji se bave psihoterapijom. Psihoterapija je grana i drugih znanstvenih pristupa čovjeku kao što su socijalna pedagogija, socijalni rad i pedagogija. Premda danas postoji više od 200 različitih psihoterapijskih pristupa, svi oni imaju isti zadatak: uklanjane simptoma psihičke patnje i ponovno uspostavljanje željenog nivoa funkcioniranja. Psihoterapija omogućava uvid u načine kako se pojedinac odnosi prema problemima, kako ih rješava, kako utječe na svoj i tuđe živote te da promijeni one obrasce ponašanja i razmišljanja koji su nefunkcionalni. Dobit od psihoterapije nije samo prevladavanje trenutnih psiholoških poteškoća već osposobljavanje za nošenje sa budućim poteškoćama koje će se pojavljivati u raznim životnim ulogama (roditeljskim, partnerskim, profesionalnim ..).
