Institucionalna skrb odnosi se na pružanje usluge stalnog i tjednog smještaja u sklopu kojeg se korisnicima osigurava stanovanje, prehrana, njega, briga o zdravlju, odgoj i obrazovanje, psihosocijalna rehabilitacija, organizirano provođenje slobodnog vremena i dr. (NN, 36/11). Institucionalna skrb dugo se smatrala najboljim oblikom skrbi za ugroženu djecu i odrasle osobe te se procjenjuje kako više od milijun djece i odraslih žive u institucijama diljem Europe (Mansell, Knapp, Beadle-Brown i Beecham, 2007).
Zanemarivanje i zlostavljanje djeteta i mlade osobe, nepovoljni odnosi u obitelji, nedostatak roditeljskih vještina, siromaštvo, slabiji socijalni uvjeti, zlouporaba sredstava ovisnosti od strane roditelja neki su od najčešćih razloga izdvajanja djece i mladih iz primarne obitelji i smještanja u institucije. Isto tako, kao razlozi izdvajanja navode se i poremećaji u ponašanju kod djeteta ili mlade osobe kao što su nasilno ponašanje, bježanje od kuće, zloupotreba sredstava ovisnosti i sl. (Ajduković, Sladović Franz i Kregar, 2005). Podaci u Hrvatskoj pokazuju kako institucionalnu skrb prima 3 376 djece pri čemu 2 760 djece živi u ustanovama socijalne skrbi (24-satni smještaj), a 616 je zbrinuto kroz cjelodnevni ili poludnevni boravak. U institucijama najčešće žive djeca s posebnim potrebama (44,7%), zatim djeca bez odgovarajuće roditeljske skrbi (30,3%), te djeca s poremećajima u ponašanju (25%). Prosječna duljina boravka u ustanovama iznosi 4,5 godina, no mnoga djeca i mladi ostaju i mnogo dulje (Žganec i Kujundžić, 2003).
Institucionalna skrb ima svoje pozitivne funkcije kao što su zadovoljavanje temeljnih tjelesnih i psihičkih potreba djece u skladu s njihovom dobi, razvojnom fazom i specifičnim zahtjevima, sprječavanje daljnjeg zanemarivanja i zlostavljanja, sigurna okolina za oporavak djeteta od traumatskih događaja koji su prethodili ili uzrokovali smještaj u instituciju te osposobljavanje djeteta i mlade osobe za povratak u obitelj ili samostalan život kroz razvijanje praktičnih vještina i znanja (Sladović Franz, 2003 prema Sovar, 2015). Međutim, postoje i brojne negativne strane. Nepovoljan utjecaj na fizički, kognitivni, jezični i socijalno-emocionalni razvoj djeteta posebice kod institucionalizacije u ranom razvojnom razdoblju, gubitak odnosa s obitelji i socijalnom mrežom koju je dijete imalo prije smještaja u instituciju, socijalna isključenost i stigmatizacija. Nadalje mogući problemi su i nepovoljni prostorni uvjeti, nedostatak stručnjaka i adekvatnih usluga, ograničena uključenost ili izostanak uključenosti u aktivnosti koje se gotovo svakodnevno provode u obiteljskom okruženju (npr. kuhanje ručka, spremanje, odlazak u kupovinu i sl.) što dovodi do nedovoljne pripremljenosti mladih za suočavanje s životnim izazovima nakon izlaska iz institucije. Također, u instituciji može biti prisutna i nepoticajna psihosocijalna klima obilježena lošim odnosom između korisnika i osoblja, konfliktima i nasiljem nad i među djecom i mladima što ne osigurava mogućnost za oporavak od traumatskih događaja koji su prethodili smještaju (Neslon, Zeanah, Marshall, Smyke i Gutherx, 2007; Ajduković, Rajhvajn Bulat i Sladović Franz, 2008; Sovar, 2015).
Uzimajući u obzir negativne strane institucionalizacije, mnoge zemlje su pokrenule postupak deinstitucionalizacije i transformacije načina pružanje skrbi djeci i mladima te su zamijenile neke ili sve ustanove za dugotrajan smještaj obiteljima i uslugama u zajednici (Europska stručna skupina za prijelaz s institucionalne skrbi na usluge podrške za život u zajednici, 2012). Upravo kroz projekt „Poštuj sebe, poštuj druge – podrška djeci i mladima u zajednici“ želimo osigurati dostupne izvaninstitucijske socijalne usluge savjetovanja i pomaganja djeci i mladima s problemima u ponašanju te njihovim obiteljima, a širu javnost informirati o procesu deinstitucionalizacije i važnosti dostupnosti izvan izvaninstitucijskih socijalnih usluga.
Izvori:
- Ajduković, M., Sladović Franz, B., Kregar, K. (2005). Razlozi izdvajanja i obilježja života u primarnoj obitelji djece u javnoj skrbi. Dijete i društvo 7(2), 328-354.
- Ajduković, M., Rajhvajn Bulat, L. i Sladović Franz, B. (2008). Agresivno i prosocijalno ponašanje djece u dječjim domovima. Ljetopis socijalnog rada, 15(2), 185-213.
- Europska stručna skupina za prijelaz s institucionalne skrbi na usluge podrške za život u zajednici (2012). Zajedničke europske smjernice za prijelaz s institucionalne skrbi na usluge podrške za život u zajednici. Preuzeto 13.7.2022. s adrese: https://bit.ly/3JOe3UO.
- Mansell, J., Knapp, M., Beadle-Brown, J. i Beecham, J. (2007) Deinstitutionalisation and community living – outcomes and costs: report of a European Study. Vol. 2: main report. Canterbury: UK.
- Nelson, C., Zeanah, C., Fox, N., Marshall, P., Smyke, A. i Guthery, D. (2007). Cognitive recovery in socially deprived young children. The Bucharest early intervention project. Science, 318 (5858), 1937-1940.
- Plan deinstitucionalizacije i transformacije domova socijalne skrbi i drugih pravnih osoba koje obavljaju djelatnost socijalne skrbi u republici hrvatskoj 2011. – 2016. (2018.) (NN 36/11).
- Sovar, I. (2015). Institucionalizacija i deinstitucionalizacija ustanova za djecu bez odgovarajuće roditeljske skrbi. Ljetopis socijalnog rada, 22 (2), 311-332.
- Žganec, N. i Kujundžić, M. (2003). Djeca i institucionalna skrb. Dijete i društvo 5(2-3), 189-203.
Projekt „Poštuj sebe, poštuj druge – podrška djeci i mladima u zajednici“ (UP.02.2.2.15.0055) sufinanciran je sredstvima Europske Unije iz Europskog socijalnog fonda, Operativni program Učinkoviti ljudski potencijali, kroz Poziv za dostavu projektnih prijedloga „Unaprjeđenje postojećih i širenje usluga izvaninstitucionalne skrbi na području odabranih urbanih aglomeracija/područja Osijek, Pula, Rijeka, Slavonski Brod, Split, Zadar i Zagreb“, šifra poziva za dostavu projektnih prijedloga UP.02.2.2.15, objavljenog 31. srpnja 2020. godine.
Za više informacija o EU fondovima posjetite: https://strukturnifondovi.hr/; http://www.esf.hr/.
