Vrijednost blizine
Komunikacija nije svemoćna, nije sposobna riješiti sve sukobe i probleme. Usprkos tome, ima nezamjenjivu ulogu u odnosu između roditelja i djeteta a njezina kvaliteta u mnogome utječe na to kako će se odvijati put adolescenta u definiranju sebe i pronalasku vlastitog glasa. Stoga je vrijedna svakog truda, pažnje i njegovanja. Ponekad njegovati komunikaciju znači biti sposobni provesti neko vrijeme zajedno u tišini, ne inzistirajući pod svaku cijenu na komunikaciji riječima.
Komunikacija s adolescentom nije uvijek lak zadatak. Adolescenti su u komunikaciji prije svega orijentirani na svoje prijatelje i vršnjake, s njima razmjenjuju najviše iskustava, osobnih promišljanja, briga i želja. Zbog toga se u komunikaciji s roditeljima sve više javljaju područja o kojima adolescent nerado priča i ima potrebu čuvati određenu razinu privatnosti. No to ne znači da je komunikacija s roditeljem potpuno izgubila na važnosti. Roditelj i dalje ima iznimno važnu ulogu pružanja podrške, savjetovanja, postavljanja granica i usmjeravanja, u čemu je zdrava komunikacija nezamjenjiva. Na primjer, neka su istraživanja pokazala da adolescenti koji su zadovoljni kvalitetom komunikacije s roditeljima, rjeđe ulaze u rizična ponašanja. Ovo nam govori koliko može biti korisno i olakšavajuće za samog roditelja potruditi se oko komunikacije u kojoj se adolescent osjeća podržano i ispoštovano, i onda kada mu moramo na čvrst i jasan način postaviti granice.
Prihvatiti da možemo i smijemo zajedno provesti neko vrijeme u tišini može biti vrlo korisno za razvoj kvalitetne komunikacije. Dobro je naime prisjetiti se da razmjena riječi predstavlja tek manji dio komuniciranja. Ako šutimo, ne znači da ne komuniciramo. Baš suprotno. Prihvatiti tišinu, uživati u međusobnoj prisutnosti, može bili izvrsna vježba uvažavanja međusobne privatnosti te komuniciranja blizine, podrške i ljubavi bez upotrebe riječi. To je gesta kojom adolescentu možemo dati do znanja da smo tu za njega i onda kada nema potrebu komunicirati riječima, da uvažavamo njega i njegove potrebe za razgovorom i za šutnjom. I kako inzistiranje na riječima onda kada nisu dobrodošle, može lako dovesti do zatvaranja i izbjegavanja razgovora, tako povremeno uživanje u blizini kroz tišinu može pomoći da putevi komunikacije ostanu otvoreni i spremni za trenutke kada riječi opet budu potrebne i željene.
Obiteljski organizator
Razdoblje adolescencije ponekad stavlja djecu u neobičan položaj. Naime, kada se radi o njihovim obavezama, tada od njih očekujemo da se ponašaju kao odrasli, zreli i odgovorni ljudi. Kada se pak radi o njihovoj autonomiji i donošenju odluka, tada ih često, sa željom da ih zaštitimo, tretiramo kao djecu. S obzirom na to da je za adolescente bitno i korisno da steknu osjećaj važnosti i sposobnosti te da osjete kako im dajemo povjerenje i cijenimo i prepoznajemo njihove kapacitete, povjeriti im organiziranje kakvog lijepog obiteljskog događaja može biti pun pogodak.
Zajednički obiteljski trenuci korisni su kako za opuštanje, tako i za njegovanje odnosa. Pri tome se ne mora raditi o osobitim proslavama i svečanostima – poslijepodne provedeno u šetnji, u kinu ili kazalištu, odlazak na izlet ili zajedničko gledanje kakvog filma mogu puno značiti. A mogu biti i savršena prilika dodijeliti djetetu adolescentu ulogu organizatora. Pri tome je korisno malo odvagnuti – ako mu povjerimo organiziranje nečeg banalnog, što za njega ne predstavlja nikakav izazov i ne iziskuje poseban trud, nećemo mu priuštiti osjećaj uspjeha niti mu dati priliku da se iskaže. Ako pak pred njega stavimo prevelik zalogaj, neuspjeh bi mogao poljuljati djetetovo samopouzdanje. Odličan zadatak može biti na primjer organiziranje jednodnevnog izleta. Odabir destinacije, pronalazak staze za šetnju ili planinarenje, istraživanje sadržaja koje vrijedi razgledati, briga oko hrane, pića i opreme – sve su to prilike da se naš adolescent iskaže u maštovitosti, odgovornosti i trudu. Pri tome dakako ne mora sve obaviti sam – dodijeliti uloge ostalim članovima obitelji također pokazuje organizacijske sposobnosti i pruža priliku da se pokažu snage čitave obitelji.
Za roditelje ovo također može biti odlična vježba. Što se više suzdrže od kritiziranja i otvore za rješenja i odluke koje su različite od onih koje bi oni sami donijeli, to će jasnije pokazati da prepoznaju i cijene sposobnosti i individualnost svog djeteta adolescenta.
Gdje se vidim za 10 godina
Izgradnja vlastitog identiteta i odabir smjera u kojem će orijentirati svoj životni hod, centralni su zadaci za adolescenta. Razvoj hipotetskog načina razmišljanja dopušta adolescentu da temeljem svojih prošlih i sadašnjih iskustava zamišlja sebe u budućnosti. U tome zamišljanju spajaju se dva bitna dijela slike – ideja o tome kakvi bi željeli biti i strah od toga kakvima bi mogli postati.
Svi u određenoj mjeri imamo očekivanja od samih sebe i od vlastite budućnosti. Kod adolescenata su ta očekivanja neobično važan dio njihovog razvoja i potrage za vlastitim životnim putem. Zamišljanje budućeg sebe ima za adolescenta dvostruku ulogu. Prije svega, omogućuje mu da zacrta svoje životne ciljeve, razrađuje planove, ulaže energiju u određenom smjeru. Osim toga, služi mu da procjenjuje sebe u sadašnjem trenutku – koliko njegove trenutne sposobnosti i uspjesi doprinose ostvarenju njegove buduće slike o sebi ali i koliko eventualni neuspjesi ugrožavaju tu sliku.
S obzirom na to da previsoka očekivanja od samih sebe u budućnosti i prestrogo prosuđivanje sebe u sadašnjosti mogu uzrokovati niz problema za adolescente, podrška roditelja u tom smislu dobro će im doći.
Jedna od aktivnosti koja bi u tome mogla pomoći je neobavezan razgovor o tome gdje sebe vidimo za deset godina. Bitno je da roditelj aktivno sudjeluje i iznese ideje o tome gdje sebe vidi u budućnosti i tako pokaže da sam ima planove, želje, ali i strahove i zabrinutosti, te ujedno da do znanja da strahovi nipošto ne moraju nadvladati pozitivna očekivanja a povremene greške ne moraju biti katastrofalne i ugroziti željenu budućnost. Prilika je to i da se pokaže da očekivanja mogu i smiju biti fleksibilna, što može dovesti do velikog rasterećenja. Kada dijete iznese svoja očekivanja, roditelj može steći sliku o tome koliko su ta očekivanja visoka, jesu li možda izvor prevelikog pritiska u sadašnjosti te tako bolje razumjeti djetetove brige i opterećenja. Ove mu informacije mogu pomoći da djetetu pristupi s još više razumijevanja i podrške, pazeći da pri tome poštuje njegove želje i planove, uz svijest da su veliki snovi sastavni dio našeg razvoja.
