Kuhamo ručak
Interakcija djeteta i roditelja, a kasnije djeteta i drugih značajnih osoba, jedna je od glavnih pokretačkih snaga djetetovog razvoja. Ovo dakako vrijedi i za razvoj komunikacije. Svaka prilika za komuniciranje, ma kako bila jednostavna, dragocjena je za djetetov razvoj. U njoj dijete može naučiti izraziti svoje potrebe, dobiti odgovor na njih, primiti i dati ljubav, dobiti poruku da ga čujemo i doživljavamo, da mu se posvećujemo. Igra „Kuhamo ručak“ pruža roditelju u djetetu priliku za komuniciranje, kao i za učenje prvih riječi koje obilježavaju pristojno komuniciranje i stvaraju preduvjet za uspješnu socijalizaciju.
Pribor: lonac, kuhača, nekoliko posudica ili papirnatih čaša, tanjuri i pribor za jelo
Roditelj i dijete zajedno kuhaju ručak. Dijete je kuhar, a roditelj je njegov pomoćnik. Pomoćnik je tu da kuharu doda što mu je potrebno, ali i da mu pomogne kojim prijedlogom.
Na početku igre sudionici se mogu dogovoriti kojim sve sastojcima raspolažu – sol, šećer, voda, brašno i slično. Zatim kreće kuhanje. Pomoćnik može upitati dijete – kuhara: „Što želiš da ti dodam?“ Malo po malo ga potiče da dodaje razne sastojke, ali na način da svaki puta kaže svom asistentu: „Molim te, dodaj mi…“ Na to asistent dodaje sastojak uz riječ „izvoli“, a kuhar mu uzvraća s „hvala“. Jednom kad je jelo skuhano, roditelj može potaknuti dijete da pozove sve članove obitelji za stol (dovoljno je praviti se kao da su u kući i dolaze jesti, a to mogu biti i djetetove najdraže plišane igračke) i bacaju se na jelo. Dok jedu, mogu razgovarati o tome kakvo je jelo, dodati još začina i slično. Prilika je to da roditelj pohvali svoje dijete kuhara za odlično skuhan ručak i tako ga nagradi za trud, kreativnost i lijepo komuniciranje.
Obitelj gradi kuću
Možemo reći da je roditelj svome djetetu u prvim godinama života – čitav svijet, pogotovo ako je prisutan, ako ga čuva, štiti i ohrabruje. Osjećaj snažne obitelji, pa bila to i obitelj jednoga roditelja i djeteta, daje djetetu prve temelje sigurnosti i osjećaj da nevolje nisu jače od njega i da se životne prepreke mogu prevladati. Igra „Obitelj gradi kuću“ omogućuje djetetu da osjeti snagu obitelji koja pruža sigurnost i postaje sigurno gnijezdo iz koje dijete može krenuti u istraživanje i vratiti se u sigurnost tog gnijezda kada za tim osjeti potrebu.
Pribor: pokrivač
Roditelji se spuste na koljena, okrenuti jedno prema drugome i spoje ruke u obliku krova. Potaknu dijete da im doda pokrivač i svi zajedno ga prebace preko „konstrukcije“ sačinjene od tijela roditelja. Zatim roditelji, spojenih ruku i prekriveni pokrivačem ustanu i kuća je sagrađena! Ako u igri sudjeluje jedan roditelj, za potporu može koristiti stolicu, ormarić ili drugi komad namještaja koji će pomoći pridržati krov od pokrivača. Dijete može ući u kuću, razgledati, sjesti, a roditelji s njim razgovaraju o tome kakva je kuća – topla, lijepa, sigurna i slično. Zatim potaknu dijete da pođe u šetnju, u istraživanje. Mogu ga poslati i da potraži neki predmet koji će donijeti kući. Zatim upozore dijete da dolazi kiša i potaknu ga da se sakrije u kuću. Kada se dijete sakrije na sigurno, počne puhati vjetar, padati kiša, a dijete je sigurno u kući koju drže roditelji i ne mora se brinuti zbog nevremena. Zatim se ponovno pojavi sunce, pođe na istraživanje, pa se skloni na spavanje dok ne prođe noć, sakrije se od snijega i hladnoće i slično. Roditelji za vrijeme igre mogu imitirati zvukove vjetra, kiše ili na neki drugi način dočarati situaciju.
Gledamo se u ogledalu
Igra „Gledamo se u ogledalu“ pomaže djetetu koje je počelo razlikovati sebe od drugih i doživljavati sebe kao pojedinca da razvija tu svijest i da od najranije dobi njeguje pozitivnu sliku o sebi. Osim toga, pomaže djetetu da razvija samopouzdanje kroz svijest o svojim sposobnostima, a može biti i nešto više – prava mala vježba mindfulnessa.
Pribor: ogledalo (dovoljno veliko da se dijete cijelo vidi u njemu)
Roditelj postavi ogledalo pred dijete – najbolje na pod pa ga nasloni na zid, pazeći da se ne može prevrnuti, da može imati slobodne ruke. Zatim dijete pita: „Gdje Martin ima kosu?“ Umjesto da dijete samo pokaže ili dotakne kosu, roditelj ga potakne da ju pomiluje, uz to kazujući i neku lijepu riječ – „lijepa kosa!“ Pri tome mu može pomoći, vodeći mu ruke i sam ga milujući. Na taj način malo po malo u ogledalu posjete razne dijelove tijela i počaste ih gestom milovanja, koja može biti vrlo umirujuća te ujedno spaja svijest o dijelovima svog tijela s osjećajem ljubavi i zadovoljstva. Jednom kada smo su spustili od glave sve do stopala, roditelj može pitati dijete: „Kako Martin skače svojim nogama?“ Kada dijete pokaže kako skače, i vidi sebe u ogledalu kako to radi, roditelj ga može nagraditi velikim „Bravo!“ ili „Kako si ti snažan!“ ili drugom slavljeničkom gestom. Nogama dijete može trčati, rukama pljeskati, mahati, bacati loptu i slično. Kasnije se dijete kroz druge svakodnevne aktivnosti može vraćati na ono što se uči kroz ovu igru – zašto je bitno paziti na zdravlje svoga tijela i poštovati ga.
