Učimo pregovarati
Potraga za samostalnošću i definiranjem sebe, koja je glavni zadatak svakog adolescenta, snažno se odražava na komunikaciji. Nije neobično ako komunikacija postane češće obilježena sukobima i snažnije emotivno obojena. Povećana konfliktnost, čija je uloga pripomoći osamostaljenju djeteta, znak je da stvari idu svojim prirodnim tokom, pri čemu nije nužno da se kod svakog djeteta pojavi u velikom intenzitetu. Bilo da su sukobi slabije ili jače izraženi, od roditelja traže strpljenje, upravljanje svojim emocijama i rad na vlastitoj vještini komuniciranja, da bi time što više pripomogli da sukobi budu konstruktivni i doprinesu zdravom razvoju i osamostaljenju adolescenta.
Individualnost kod adolescenta postaje središnja tema razvoja i s vremenom je sve izraženija. Za roditelja ovo znači da se mijenja njegova uloga – od visoke razine kontrole mora postupno sve više dopuštati djetetu da se samo definira, dok u isto vrijeme zadržava primjerenu razinu kontrole, jasno izražava granice i nastavlja za njega s ljubavlju skrbiti. Komunikacija koja u tom zadatku pomaže, trebala bi biti jasna i otvorena a u isto vrijeme topla i empatična. Zato je važno da dijete – adolescenta postupno sve više doživljavamo kao partnera u komunikaciji, kao osobu koja formira svoja samostalna mišljenja i ima potrebu da ga se prepozna u njegovoj individualnosti.
Partneru u komunikaciji ne namećemo mišljenja, ne izdajemo naredbe, ne koristimo prisile. Takvim postupcima bi slali poruku da sugovornika ne poštujemo i ne prepoznajemo. Umjesto toga, kada dođe do neslaganja, s partnerom u komunikaciji pregovaramo. U pregovaranju svaka strana iznosi svoje stavove, objašnjava ih i argumentira te nastoji pronaći rješenje koje je u zajedničkom interesu. Dakako, roditelj će imati na umu da i dalje razgovara s djetetom, koje usprkos traženju autonomije i dalje ima potrebu za vodstvom i granicama. Ali pristupajući mu kao partneru u komunikaciji, vjerojatnije je da ćemo smanjiti njegov otpor prema našem vodstvu i podršci, naučiti ga da izražava svoje potrebe, argumentira svoja mišljenja te mu dati do znanja ga ga prepoznajemo i poštujemo kao pojedinca. Time ćemo ujedno podržati njegovu potragu za vlastitim glasom, koja će trajati niz godina, a uz kvalitetnu komunikaciju će zasigurno biti uspješnija i manje stresna za sve sudionike tog procesa.
Listanje albuma
Albumi s fotografijama polako postaju dio prošlosti – slike su se kroz digitalni format pomalo preselile u zbirke na računalu, a odatle prešle na online platforme. Ipak, njihovo čuvanje i organiziranje ima veliku vrijednost – pokazuje da cijenimo sebe i jedni druge u svakom razdoblju našeg razvoja i smatramo vrijednim sačuvati uspomenu na različita razdoblja našeg osobnog životnog puta. Pri tome ne treba zaboraviti da se kao osobe zapravo nikad ne prestajemo razvijati. Adolescentima, koji u ovom razdoblju života doživljavaju intenzivne promjene koje ponekad mogu biti vrlo zbunjujuće i zastrašujuće,može jako doro doći podsjetnik da je i to dio njihove velike životne priče, koja je jako dobro povezana s prošlošću i usmjerena na budućnost. Jedan takav podsjetnik može biti zajedničko gledanje fotografija s roditeljima, koje može iznova povezati obitelj i dati osjećaj zajedničke snage u trenucima intenzivnih promjena.
Putovanje u prošlost može započeti slikama iz vremena kada je roditelj bio adolescent. Dobra je šansa da roditelji imaju slike iz djetinjstva organizirane u klasične albume a njihovo listanje zajedno s djetetom adolescentom može koristiti prije svega roditelju – da se prisjeti kako mu je bilo kada je sam bio u dobi u kojoj se sada nalazi njegovo dijete – kroz što je prolazio, kako se osjećao, što mu je tad pomagalo a što mu je otežavalo proživljavanje tog zahtjevnog razdoblja. To mu može pomoći da se lakše stavi u cipele svog djeteta i uskladi s njegovim potrebama. Djetetu pak može osvijestiti da je i sam roditelj prošao izazovnu fazu odrastanja te da mu pruža potporu i na temelju vlastitog iskustva.
Zatim se može prijeći na slike djeteta. Ako nema kakav organizirani album svojih slika, ovo je odlična prigoda da ga se izradi – bilo u digitalnom obliku, kroz kakvu aplikaciju, ili odabirom slika koje će se tiskati i složiti u klasični foto album. Pregledavanje djetetovih slika od rođenja do današnjeg dana može mu pomoći da osjeti kontinuitet, svoj život kao cjelinu, u kojoj burna faza koju trenutno prolazi ima svoju funkciju i svoj smisao. Pred njim je zadatak da postupno sve samostalnije osmisli nastavak svog života i da albume budućnosti svojim snagama napuni trenucima na koje će biti ponosno. S obzirom da osamostaljenje i naglašena individualnost za koje se bori adolescent može iznenaditi i samog roditelja, pregledavanje slika iz djetetovog odrastanja može i njega podsjetiti da pred sobom ima tu istu osobu kojoj je i dalje potrebna ista ljubav, pružena na novi način.
Zajedno skrbimo za tijelo
Početak adolescencije iznimno je izazovan za naše samopoštovanje – to je trenutak kada je ono na jednoj od najnižih razina u životu. Jedan od bitnih razloga tome su intenzivne promjene u tijelu koje mogu kod adolescenta izazvati snažnu nesigurnost koja se s fizičke razine seli u dubinu njegovog bića. Stoga je bitno diskretno ga i s ljubavlju podržati, pazeći da ne zadiremo u njegovu intimu na način koji bi dijete posramio i naveo ga da se zatvori. To je ujedno i odličan trenutak u kojem možemo doprinijeti djetetovom pozitivnom stavu o tijelu i o sebi u cjelini.
Slika koju imamo o vlastitom tijelu u godinama njegovog intenzivnog razvoja, dok smo osjetljivi na mišljenje drugih, seže puno dublje od vanjskog izgleda i ima snažne i ozbiljne posljedice za našu sliku o sebi i samopoštovanje. Iako nam se takva zabrinutost za izgled može činiti nevažnom i površnom, valja se uvijek iznova podsjećati da se za adolescenta radi nečem iznimno bitnom, što može uvelike odrediti kako će se u budućnosti odnositi sam prema sebi. Zato prije svega valja odoljeti iskušenjima zbijanja šala koje bi ga mogle povrijediti te dobro pripaziti da ne umanjimo važnost koju nesigurnost oko vlastitog izgleda ima za njega. Iako je adolescentima u ovome, kao i u mnogočemu drugom prije svega važno mišljenje vršnjaka, to ne znači da roditelj ne može odigrati važnu ulogu u stjecanju pozitivne slike o vlastitom tijelu.
To ne mora nužno učiniti kroz izravne razgovore o izgledu. Umjesto toga, može sa svojim adolescentom ponekad posvetiti brigu tijelu – kroz zajedničku fizičku aktivnost ili kakav drugi vid skrbi za tijelo. Bitno je pripaziti da u podlozi ne bude kritika na djetetov izgled. Umjesto toga, dovoljno je aktivnosti prići sa stavom da tijelo zaslužuje pažnju i skrb, što je ujedno zdrav temelj za uravnoteženu brigu o vlastitom tijelu i zdravlju u budućnosti.
