Pojam adolescencija (od latinske riječi adolescere-rasti) označava niz psihičkih promjena koje prate tjelesno sazrijevanje za koje se koristi stručni pojam pubertet (od latinske riječi pubertas – zrelost, doraslost). Pubertet, za koji bi smo mogli slikovito reći da je djelo prirode, ima svoj vidljivi početak tjelesnih promjena i završetak u smislu biološke spolne zrelosti.
Adolescencija je mnogo širi psihosocijalni pojam od biološkog sazrijevanja. Osnovni zadatak adolescentske faze kao očekivanog procesa razvoja je odvajanje mlade osobe od svojih roditelja, individualizacija iz ovisnog djeteta u samostalnu, zrelu i odgovornu odraslu osobu. Završetak perioda adolescencije nije vidljiv kao kod perioda puberteta upravo stoga što je procjena „zrelost i odgovornost“ odrasle dobi vrlo rastezljiv pojam (ne mali broj ljudi nikada i ne odraste u smislu prihvaćanja „zrelih“ oblika življenja).
Na tržištu je dostupna mnogobrojna stručna i popularna literatura u kojima znanstvenici i praktičari opisuju što se događa tijekom adolescencije i zašto. Praktični, utješni i duhoviti savjeti za izbezumljene i zabrinute roditelje mogu se naći, osim u knjigama i na internetskih stranicama psiholoških savjetovališta, forumima i slično. Znanje omogućava razumijevanje, ali ono ne umanjuje tjeskobu, emocionalnu bol ili krivnju koju roditelji osjećaju u situacijama učestalog sukobljavanja koje nastaje zbog neusklađenosti zahtjeva adolescenata i roditeljskih stavova. Stoga adolescencija nije samo vrijeme intenzivnih promjena u unutarnjem svijetu adolescenta već je vrijeme promjena uloga i emocionalne neravnoteže u cijeloj obitelji.
Kriza odrastanja adolescenta (odvajanje od roditelja, konfliktne dvojbe u traženju osobnog identiteta) često se preklapa s krizom srednjih godina roditelja (izmjena roditeljske uloge, preispitivanje osobnog identiteta, sustava vrijednosti i zadovoljstva životnim postignućima).
Tipične adolescentske promjene u ponašanju često iritiraju roditelje. Odnos roditelja prema tim promjenama jedan je od ključnih faktora uspješnosti čitavog procesa. Između adolescenata i roditelja razina sukobljavanja zna biti vrlo agresivna i protumačena kao nedostatak ljubavi, dok je u pozadini osjećaj nedovoljne pažnje, važnosti i poštovanja koje obje generacije doživljavaju.
Stoga je dobro podsjetiti se uzroka tipičnih problematičnih situacija obitelji s adolescentima i kako ne uletjeti u začarani krug sukobljavanja i nerazumijevanja. Mlada buntovna osoba je dijete koje i dalje treba ljubav i podršku roditelja, kao što i roditelj ima potrebu sačuvati emocionalnu povezanost s budućom mladom odraslom osobom.
Buntovno i prkosno suprotstavljanje autoritetu – kriza autoriteta počinje najprije u krugu obitelji
Adolescent ima razvojnu potrebu pronaći svoj identitet , borba za neovisnost započinje određivanjem onoga što nije a to znači biti drugačiji od roditelja, negirati, izbjegavati njihove savjete. U svom umjerenom obliku suprotstavljanje je zdrava razvojna faza preispitivanja i uspostavljanja ravnopravnijeg odnosa s autoritetima koji je za život itekako potreban. Za roditelja je bitno da se ne osjeti ugroženim dok adolescent kontrira i osporava neke obiteljske vrijednosti i uvjerenja. Imati razumijevanje i hrabrost zaista „čuti“ protiv čega se adolescent buni ne znači da će roditelj odustati od svojih uvjerenja i stavova . Roditelji sigurno čuju od adolescenata i ono što im se ne sviđa, što urušava njihovo samopoštovanje i bez obzira na osjećaje to može biti dobra prilika za njihovo vlastito preispitivanje. Adolescenti su iznimno osjetljivi na istinitost iskaza odraslih i ne poštuju autoritet bez pokrića. Premda se bune protiv nekih roditeljskih uvjerenja i postupaka itekako poštuju roditelja koji je hrabar pokazati sebe kao osobu sa svim svojim nesavršenostima. Dijete inače treba roditelja koji je dobro s onim što je i ako je do adolescencije djeteta roditelj uspio zavarati sam sebe da je dobro s onim što jest u ovom periodu roditelj gradi rigidnije obrambene mehanizme ili razvija istinitiji odnos prema sebi i članovima obitelji.
Važnost i utjecaj vršnjaka – mobiteli uvijek rade
Osjećaj pripadanja, koji je u djetinjstvu izgrađen u krugu obitelji, u adolescenciji dobiva veći značaj u izabranim grupama vršnjaka. Prirodno to je drugi korak u procesu identifikacije i istovremeno donosi roditeljima mnogo zabrinutosti i sukobljavanja s adolescentom. Za roditelje koji žele dobar odnos sa svojim adolescentom vrijedi zlatno pravilo:“Ne kritizirajte prijatelje svojih adolescenta jer oni to doživljava ju kao direktnu kritiku“. Naravno da to ne znači odustajanje od uvida s kim se adolescent druži, dobro je da roditelj pokaže znatiželju i upozna prijatelje svog adolescenta. Po mogućnosti dobro je povezati se s njihovim roditeljima jer mreža roditeljske podrške olakšava kontrolu vršnjačkog druženja i donošenja odluka vezano uz izlaske i sadržaj slobodnog vremena. Vrlo je važno da roditelj razlikuje situacije koje nisu bitne za sukobljavanje od onih koje su bitne za sigurnost adolescenta. Stil oblačenja, frizura, pirsinzi, muzika koju slušaju obično su prolazne faze i nije ih dobro stavljati pod roditeljsko povećalo. Za razliku od toga na ponašanja i navike koje su rizične za zdravlje i sigurnost svakako treba reagirati i sukobljavati se adolescentom.
Emocionalna nestabilnost i odnos prema obvezama – ništa ne radiš, zašto ne učiš?
U ranoj adolescenciji hormonalne promjene izravno utječu na raspoloženje, izražena je emocionalna nestabilnost . Osjećaji variraju iz jedne krajnosti u drugu, pa se tako „velika tuga“ izmjenjuje s euforijom i obrnuto. Prisutan je sveopći nemir, adolescenti ne znaju kud bi sa sobom, imaju potrebu za kretanjem te ustaljene obveze i učenje predstavljaju napor. Inteligencija je u svojoj završnoj fazi ali preduvjet za svaku intelektualnu aktivnost je emocionalna stabilnost koju adolescent nema. Stoga se, u odnosu prema radu i disciplini kod adolescenata može javiti određeni nemar i površnost. Pomanjkanje odgovornosti kod nekih adolescenata nije novi obrazac ponašanja već samo pojačan i često je posljedica popustljivog ili prezaštitničkog odgoja koji dovodi do egocentrizma i izbjegavanja bilo kakvog napora i obveza. Kritiku i školski neuspjeh adolescenti često predramatično shvaćaju , napadaju ili se osamljuju: „Svi su krivi“ , „Nitko me ne razumije“. S jedne strane postoji preosjetljivost, napetost, strah od odbacivanja, a s druge tupost, inertnost, odgađanje obaveza. Važno je da roditelj vidi obje strane. Prije pitanja: „Kako je bilo u školi?“ dobro je postaviti pitanje „Kako si?“. Načini nošenja s neugodnim osjećajima, vještine samokontrole i strategije rješavanja problema adolescenti su kroz djetinjstvo učili od svojih roditelja. U ovom periodu snažnih emocionalnih izazova za cijelu obitelj dobro je potražiti stručnu pomoć kada postojeći obrasci komunikacije roditelja i djeteta postaju veći dio problema, umjesto da vode njegovom rješavanju.
